Puno započetoga, malo dovršenoga

Zadnja ovogodišnja predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama, predstava Pod balkonima praizvedena 18. kolovoza u parku stare bolnice, koju su dramaturški skrojili Vedrana Klepica i Dario Harjaček po motivima novela Ni braća ni rođaci i Mislilac nad osam grobova Ranka Marinkovića, jedna je od predstava od koje se očekivalo čudo, a dobilo zrno soli kako bi se dosolilo ionako dugo tavorenje Igara.

Predstava je po sadržaju i temi trebala rastvoriti i prispodobiti, barem su tako u medijskim najavama obećavali autori projekta, pomalo zaboravljen i onkraj hrvatskoga kazališta gurnut provincijalni, malograđanski, mediteranski život Marinkovićeva svijeta te unutar dubrovačkog novog prostora i uz pomoć “modernog” iščitavanja – vremenu prilične interpretacije – (re)kreirati nove teatarske mogućnosti festivala. Najavljivalo se, trebala je i očekivalo se da će predstava dati novi kreativni zamah Igrama.

Dojmljiva Doris Šarić Kukuljica  / Snimio Marko Ercegović

Ideja da se radi predstava o skučenom, izoliranom i zatvorenom otočkom životu ljudi osuđenih na izolaciju i posebnost, koji žive u inat drugomu, gdje se malo mari za drugotno, zrcalo je hrvatske stvarnosti; njezin realitet i alegorija velikoga svijeta. Sama po sebi ideja nije nezanimljiva ni nova. I Shakespeare je na odnosu dviju obitelji satkao Romea i Giuliettu, a Marinković, po ugledu na Pirandella, to oneobičava; u noveli Ni braća ni rođaci ljudima istog prezimena i potpuno različitih interesa, a onda ludistički apostrofira u noveli Mislilac nad osam grobova, gdje mikrosvijet pomaknute obitelji živi drukčiji život koji nema sličnosti s materijalistički pohlepnim sumještanima, nego se njihov smisao života temelji na suprotstavljanju Bogu, transcendentnom i patrijarhalnom životu, koji je bliži i sličniji razvratnom nego kršćanskomu.

Dakle, po sadržaju, refleksijama i asocijacijama, zamišljeni projekt imao je uvjete da bude prozor kroz koji je trebalo vidjeti dalje od tradicije, a blizu prepoznavanja prošloga u sadašnjemu; trebao je provjetriti nataložene navike Igara i zapuhati svježim vjetrom kreativnosti. Umjesto toga festival je dobio predstavu koja je više govorila o dramaturškoj i redateljskoj nedorečenosti i konfuznosti nego što je predočila Marinkovića pisca, njegov groteskni, južnjački svijet uronjen u svoja zločinjenja uvjetovana inzularnim prostorom i otočkim frustracijama. Po mnogočemu slično stanju u kojemu godinama, tradicijom umorne, traju Igre.

Sam sadržaj i dramska struktura nisu dvojbeni, dvojbeno je apostrofiranje marginalnoga, koje jest važno, ali nije ono što obogaćuje dubinu piščeva nauma i svjetove njegovih likova. Posebno strši politikantski aktivizam koji autori predstave “pakiraju” u nemaštovita teatarska tumačenja kojim dramatičara Marinkovića nastoje pretočiti u aktivističkoga pisca, njihovim svjetonazorom ograničena. Pisca s kojim bi se, kako u kazališnoj knjižici piše dramaturginja Klepica, posvađali, ispijali pića i razgovarali, očito o cinizmu, koji viški Voltaire, misle oni, nije nikada shvatio, a kamoli dokučio.

Razgovarali bi s njim valjda o aktivističkim natruhama, kakvih nema u Marinkovićevoj imaginativnoj i inteligentnoj prozi, u kojima autori dramatizacije i predstave vide kazalište kao „kolaž različitih referencijalnih točaka“, među kojima dominira zlo religije i Križa, što je redatelj u predstavu inkorporirao, kao i prijeteći hrvatski fašizam, koji je u pretpremijernim medijskim istupima prizivao.

Sudeći po rezultatu predstave, time je htio opravdati nemoć kreacije i publiku “natjerati” da vidi i manje nego je bilo vidljivo. Kako to, uostalom, čini većina tzv. modernih hrvatskih kazalištaraca, kojima je politikantstvo spiritus movens za kazalište kojim ljudima što misle nastoje isprati mozak i natjerati ih da vide nešto što nije umjetnički potkrijepljeno.

Dobro je kada takvi redatelji i dramaturzi imaju mašte, ali je loše kada nemaju talenta, kada zapašu više nego što im talent doseže, pa ne znaju maštu pretočiti u živi teatar; kada ne umiju reći što žele, naravno teatarskim jezikom, to jest glumcima i izvedbom. Što se upravo dogodilo predstavi Pod balkonima. Talent, koji je Harjaček dokazao, i želja, koju je imao, jednostavno nisu bili kadri detalje života i asocijativnost sadržaja pretočiti u krucijalne poruke koje bi prožimale misli i osjećaje publike željne istinskog kazališta, a ne istrošenoga egzibicionizma.

Istina, predstava je vizualno i scenografski zanimljivo koncipirana, bilo je zanimljivih redateljskih rješenja i veoma uspjelih prizora, točnog prepoznavanja mentaliteta i karakternih osobina likova – ponudili su ih Doris Šarić-Kukuljica, Nataša Kopeč, Helena Buljan, Duško Gojić... – ali nažalost sve se to izgubilo u cjelini koja nije funkcionirala u ritmu, dinamici i zajedništvu glumačke suigre, u osluškivanju i potpomaganju partnerstva. U svemu je bilo premalo marinkovićevske ironije, cinizma i pameti koji bi rezultirali grotesknošću, bez koje taj pisac nije ono što jest, nije velik kakav svojim djelom doista jest.